U naletu!
Jutros dok sam žurećim korakom išla kroz grad,
Zadubljena u mislima ne gledajući uokolo sa tobom sam se sudarila,
Ispričavajući se podižem pogled i ugledavši te,
Naglo zaustavljam se i bez riječi pogledah te.
Ti si se samo nasmijao i nešto tiho izustio,
Dok sam ja pokušavala misli sabrati i pomaknuti se,
Ti si samo korak u desno pružio i zaobišao me,
Te po posljednji put prije nego si krenuo dalje pogledao si se.
U tom trenutku ni sam nisam mogla vjerovati,
Da baš od svih ljudi toga dan da ću na tebe naići,
Nisam riječi uspjela izustiti koliko sam se sledila,
Kao da sam samo na jednom naglo potonula.
Ali u onoj sekundi tako kratkoj,
Kada sam ti te prekrasne crne oči pogledala,
Kao da sam izgubila tračak vremena,
I u njima i njihovom sjaju kao da sam zaronila.
Taj dragocjeni trenutak u meni zaustavio je sve,
Kao da sam po prvi puta uistinu prepoznala te,
Kao da sam zavirila u tračak tvoje duše,
I otkrila njezinu tajnu što skriva u sebi.
Kad bi taj trenutak potrajao i da je vrijeme moglo stati,
Primila bih te za ruku i poljubila u obraz tvoga lica,
Bez i malo razmišljanja,
Po prvi puta a da nisam strahom zatočena.
Ostatak puta slika mi se u mislima neprekidno ponavljala,
Sve dok ne bih izraz tvoga pogleda dokučila,
A potom iznova taj prizor vraćala,
Samo da bih te u svojoj blizini iznova osjećala.
Toga dana kada sam se sudarila sa tobom u naletu,
Osjetila sam zatečenost i dodir nemira,
Toga dana u tvome pogledu kao da sam primijetila,
Odraz svoje slike,odraz kao skrivena pozadina.
I dok stara izreka kaže:“ po jutru se dan poznaje“,
Ja po prvi puta shvaćam njezino značenje,
Po jutru kao ovo ja bih uvijek ponavljala,
Samo da sam ti blizu,samo da bih te oči gledala…
koliko toga možemo proživjeti...iznova...samo u jednom Naletu...Kiss:)))